Bojan Rajević: ZADOVOLJSTVO U DRUGAČIJEM MIŠLJENJU

Već nam naslovna sintagma književnog prvijenca pisca Jovana Zafirovića nagovještava pisca raskošnog talenta, o čijim će se aforizmima tek govoriti. Sintagma „Glavom kroz stid“ odaje autora koji ne pristaje na ustaljene govorne formule, na uobičajeni jezik. Sitnom jezičkom intervencijom na frazeologizmu „glavom kroz zid“, Zafirović pravi okvir koji i tematski i stilski određuje polje njegovog aforističkog djelovanja; on ima namjeru da racionalizuje, objasni fenomene koji predstavljaju stidna mjesta našeg društva, bilo da je riječ o političkim, socijalnim ili mentalitetskim boljkama ljudi na ovom prostoru.

Jedna od tih boljki svakako je i zaziranje, strijepnja od mišljenja, naročito mišljenja koje izlazi iz okvira zadatog i poželjnog. „Avionu je potreban pilot, gorivo, dobri vremenski uslovi da bi se našao na nebu. Čoveku samo drugačije mišljenje“, kaže Jovan Zafirović u aforizmu za koji bismo, da ne znamo da ga je napisao ovaj mladi aforističar, mogli pomisliti da je izašao iz pera Stanislava Ježi Leca ili Gabriela Lauba. To nam, osim o Zafirovićevoj oslonjenosti na svjetsku aforističarsku tradiciju i upoznatosti sa njom, govori i o tome da su aforističari bez obzira na podneblje iz koga potiču i vrijeme u kojem stvaraju suočeni sa istim pitanjima u vezi sa svojim stvaranjem. Tu su ključna dva pitanja: kako drugačije misliti i kako ostati živ nakon saopštenog drugačijeg mišljenja jer, što reče Zafirović, „ne znam kako su govorile mudre glave, ali znam kako su letele“ i „ko danas priča istinu, sutra će o njemu pričati da je bio dobar čovek“ itd. Zafirovićeva knjiga sadrži značajan broj aforizama sa ovakvim autorefleksijama i komentarima o sudbini ljudi koji ne pristaju da misle i govore na jedino dopustiv način – onako kako to očekuju tzv. centri moći.

​Odatle zaključujemo da je Zafirović uspješno došao do odgovora na prvo od dva ključna pitanja iz prethodnog pasusa, a to je prepoznao i žiri koji mu je, kao najboljem mladom aforističaru, dodijelio Vibovu nagradu za 2021. godinu. Moram reći da mi, kao jednom od prethodnih dobitnika Vibove nagrade imponuje i čini čast kad se nagrada koju sam i sâm dobio dodjeljuje autorima koji pišu onako kao što to čini Jovan Zafirović, danas već jedan od najmarkantnijih mlađih stvara​laca u oblasti satire na književnom prostoru srpskog jezika.

Zafirović piše tako da se trudi da svakom svojom rečenicom prkosi zvaničnom mišljenju, na sve stavlja primjedbe, replicira i kada nije pomenut, bori se za svoju riječ, ne dozvoljava da njegov govor bude premrežen opštim mjestima. Naprotiv, teško opštem mjestu kuda Zafirović prođe!

Opšte mjesto je uvjerenje da usled blagostanja na svim nivoima na spavanje možemo da odlazimo srećni, ali već prvim aforizmom svoje knjige, Zafirović baca jedan snop svjetlosti na cijeli ambijent u kojem da bi neko zaspao srećan nisu dovoljno svuda proklamovani progres i blagostanje, već su potrebne i tablete. Sreća je postala medicinski i farmaceutski uslovljen fenomen: „Mnogi naši građani će večeras zaspati srećni. A onim drugim je nestalo tableta“.

Prvim aforizmom u knjizi je nagoviješteno da će ovi aforizmi govoriti o tome da je sistem vrijednosti poremećen, a već drugim će biti otklonjena svaka dilema: „Bolje da zapalite cigaretu nego da kažete istinu. Manje škodi“. Govorenje istine se doživljava kao anomalija. Isto je i sa očekivanjem o ostvarivanju prava na rad: „Kod nas bolje prolaze oni koji sami traže psihijatrijsko uverenje, nego  ​ugovor o radu. Smatraju se manje ljudim“.
Sumnja u poruke o opštem napretku i superiornosti savremenog društva, koje svakodnevno možemo čuti sa naših, ali i svjetskih adresa moći, bitno je obilježje Zafirovićevih aforizama: „Zahvaljujući savremenom, modernom društvu, u svetu se vidi napredak na mnogim poljima. Posebno se izdvajaju bojna“.
Zavirivši ispod opšteprisutnih parola o napretku, Zafirović zatiče destrukciju, primorava i čitaoca da je vidi i podstiče impuls da se informacije koje dobijamo od adresa moći ne primaju zdravo za gotovo, nego da se uvijek problematizuju. To je jedan od značajnijih doprinosa Zafirovićeve knjige.

Jedno od opštih mjesta su i državne ustanove, pa čujmo kako aforističar promišlja o njima: „Državne ustanove su kao crkve. Uvek kad odem ljubim vrata“. Tako Zafirović ismijava pokušaj profanog da nam se predstavi kao sakralno. Pritom, on koristi oružje protivnika da bi ga porazio, rovari iznutra, neosjetljivost državnih ustanova za potrebe građana koristi da bi ih obesvetio.
Znajući da je vješto sročena riječ vrjednija od rđave knjige, aforističar se trudi da se riječima na taj način i koristi, dobro poznajući njihova značenja i različite registre u kojima se one javljaju, ​u ovom slučaju i značenja činova koji se riječima imenuju u različitim kontekstima. Ljubljenje vrata ima svoje mjesto i značenje u religijskom registru, ali, isto tako, ima u sferi svakodnevnog, uličnog žargona. Dribleru duha na malom prostoru, kakav Zafirović jeste, potrebna su oba značenja koja fraza proizvodi, da bi njihovom sintezom ostvario efekat koji želi da postigne. Korišćenjem fraze iz religijskog domena upućuje na namjeru profanog da se predstavi kao sveto, dok aktiviranjem žargona stvari vraća u prirodni poredak, podsjećajući nas da je jedino što državne ustanove imaju zajedničko sa crkvom običaj ljubljenja vrata. Ovo, naravno, nije jedini aforizam kojim Zafirović sugeriše isprepletenost svetog i profanog u našem društvu, on će to učiniti i u aforizmu: „Pre dva meseca je počeo veliki post. I trajaće sve dok ne primim platu“, čime poručuje da ni religijski običaji, u naše vrijeme, nisu motivisani isključivo vjerskim osjećanjima. Ovim aforizmom je, naravno, ukazano i na opšte prisutnu hipokriziju sa kojom se ovaj žanr najuspješnije obračunava.

Naš aforističar uživa u otkrivanju značenja zapretenih u metaforama koje ljudi koji se jezikom služe samo u praktične svrhe kao metafore i ne osjećaju. Na taj način Zafiroviću polazi za rukom ​da nas iznenadi poznatim i u aforizmu: „Nije tačno da za vođom nema ko da pusti suzu. Zatvor plače za njim“. Primjetna je i sklonost aforističara da uz tvrdnje koje hoće da afirmiše fingira negaciju, kako bi dodatno istakao njihovu istinitost. Odlaže samo poentu, ali nikada zadovoljstvo u čitanju.

Kao vješt dribler, Zafirović zna da sakrije loptu od protivnika, ali, bogami, i od publike. To čini njenim izmještanjem u sasvim drugi kontekst dok ne nađe prostor i trenutak da je efektno plasira. To je učinio u aforizmima: „Nisam dobio posao jer imam problem sa kičmom. Teško je savijam“ i „Do dobrog zdravlja se dolazi fizičkom aktivnošću, redovnom i zdravom ishranom, dobrom vezom“. I ovdje je do izražaja došla Jovanova lingvistička hipersenzibilnost, svijest o jeziku, značenju riječi, ali i kontekstima u kojima se pojedine riječi mogu javiti.

​Ponekad komika u Zafirovićevim aforizmima, osim jezičkim vratolomijama, duguje i vizuelnim predstavama i mašti, kao u aforizmu: „Ljudi su svojim telima napravili živu ogradu, ali opet ih niko ne šiša“. Naravno, autor se nikada ne zadovoljava stvaranjem komike radi nje same, već kroz nju uvijek nastoji da govori i o društvu i stvarnosti u cjelini.

U aforizmima ovog pisca prepoznajemo i umijeće da se i univerzalne i složene teme objašnjavaju na jednostavan, razumljiv način, leksikom svakodnevnog, svima razumljivog jezika. Proces je dvosmjeran: složeni problemi se pojednostavljuju jednostavnim i svima poznatim porukama, dok se same te poruke usložnjavaju i semantički bogate dovođenjem u vezu sa velikim temama, kao što je, recimo, život: „Sve što je lepo ima kraj. Pošto je život večan, ne može da bude lep“. Na primjeru ovog aforizma, primjećujemo kako Zafirović vješto pronalazi način da uskladi svoje religiozno sa svojim humornim osjećanjem svijeta.

Često pišući i objavljujući svoje aforizme, pritom strogo vodeći računa da ono što objavljuje bude kvalitetno i zrelo, Jovan Zafirović učinio je svoje ime i prezime prepoznatljivim na našoj afo-sceni. Nije ni čudo što se malim premetanjem slova u njegovom prezimenu može dobiti Aforizvić. Uživajte u čitanju!

Bojan Rajević je aforističar, doktorand na modulu Jezik i književnost Univerziteta u Novom Sadu.

FOTOGRAFIJA: Lična arhiva Bojana Rajevića/Obrada: KOZA izdavaštvo